Vodeni ekosustavi su pod stalnim pritiskom antropogenih onečišćujućih tvari koje potječu iz različitih izvora. Utjecaj toksikanata vidljiv je na molekularnoj i staničnoj razini biološke organizacije, ali i na razini čitavog organizma, populacije i zajednice. Za praćenje učinaka uzrokovanih ljudskim djelovanjem na zdravstveno stanje vodenog okoliša koristimo biomonitoring. On uključuje upotrebu biomarkera i bioindikatorskih vrsta koji zadovoljavaju određene kriterije, a čije nam proučavanje može dati informacije o promjenama određenih toksikanata u okolišu tijekom vremena. Životinjski, mikrobni i kontaminanti iz okoliša glavne su vrste toksikanata u moru. Mekušci su, posebice školjkaši, najčešće upotrebljavani kao biološki indikatori zagađenja. Oni zauzimaju važnu poziciju u hranidbenom lancu, široko su geografski rasprostranjeni, relativno dugog životnog vijeka, odgovarajućih dimenzija, veličine, težine, jednostavno se identificiraju, prikupljaju i lako održavaju u laboratorijskim uvjetima. Sjedilački su organizmi koji akumuliraju u svoje tkivo mnoge ksenobiotike: pesticide, ugljikovodike, metale i druge tvari prisutne u vodi koja ih okružuje. Tjelesno opterećenje metala u mekušcima i trajna kontrola kvalitete vode dobri su pokazatelji kvalitete okoliša te se mogu se upotrijebiti za predviđanje toksičnog utjecaja poznatih ili nepoznatih ksenobiotika.