Više eksperimentalnih istraživanja na različitim modelnim organizmima dokazuje da se dugovječnost može povezati s otpornošću na stres. To upućuje da bolje nošenje s okolišnim izazovima igra ulogu u regulaciji životnog vijeka. Postizanje otpornosti na stres kroz evoluciju moglo bi pomoći u rasvjetljavanju teorije starenja. U svrhu ispitivanja te hipoteze, proveli smo eksperimentalnu evoluciju na vrsti Caenorhabditis elegans. Dvije populacije crva bile su tijekom njihova razvoja i života podvrgnute uvjetima povišene temperature i UV zračenja kroz više generacija. Među njima pojavila se jedna populacija otporna na visoku temperaturu i jedna na UV zračenje. Te su populacije zatim bile podvrgnute testovima podnošenja visoke temperature ('heat stress assay') i duljine životnog vijeka ('lifespan assay'). Crvi koji su dobro podnosili višu temperaturu, pokazali su značajno bolji odgovor na toplinski stres u usporedbi s divljim tipom. Ta otpornost pojavila se i nekoliko generacija nakon izlaganja nižoj neletalnoj temperaturi, stoga vjerojatno nije posljedica hormeze. S obzirom da je eksperimentalna evolucija provedena na relativno malom broju generacija, životni vijek tih crva nije se znatnije razlikovao od divljeg tipa. Crvi izloženi UV zračenju nisu pokazali značajnu razliku na oba testa, što može značiti da je otpornost na UV zračenje teško postići. Omjer smrtnog rizika kao i opažanja njihovog stanja upućuju na to da je izloženost UV radijaciji možda uzrokovala oštećenja, a ne razvoj otpornosti. Obe eksperimentalne populacije možda tek trebaju proći kroz značajniju evolucijsku promjenu koja će dovesti do povećane otpornosti na stres i produženja njihovog životnog vijeka.